Piše: Jasmina Krcić

Iako naslov asocira na priču o ispijanju kafe, riječ je o jednom od najpoznatijih slučajeva odgovornosti za proizvod u modernom pravu.

Stella Liebeck, tada 79-godišnja žena, kupila je kafu na drive-in šalteru McDonald’s i sjela u parkirani automobil kako bi dodala šećer i mlijeko. Dok je pokušavala da skine poklopac s čaše, kafa se prosula po njenim nogama. Ono što u tom trenutku nije mogla znati jeste da se kafa služila na temperaturi između 88 °C i 96 °C – dovoljno visokoj da za svega nekoliko sekundi izazove opekotine trećeg stepena.

Posljedice su bile izuzetno teške. Zadobila je ozbiljne opekotine na nogama, preponama i drugim dijelovima tijela, bila je hospitalizovana i podvrgnuta višestrukim medicinskim zahvatima, uključujući presađivanje kože. Oporavak je trajao mjesecima.

Međutim, suština ovog slučaja nije bila u tome da li se neko može opeći vrućom kafom. Ključno pravno pitanje bilo je da li proizvođač ili prodavac snosi odgovornost kada proizvod predstavlja rizik koji prevazilazi ono što prosječan potrošač može razumno očekivati.

Tokom sudskog postupka utvrđeno je da je McDonald’s godinama služio kafu na temperaturama znatno višim od onih koje koriste mnogi drugi ugostiteljski objekti. Još važnije, dokazano je da je kompanija već zaprimila stotine prijava kupaca koji su zadobili opekotine usljed prosipanja kafe. Drugim riječima, rizik nije bio nepoznat niti neočekivan – kompanija je za njega znala, ali nije promijenila temperaturu posluživanja niti je preduzela dodatne mjere kako bi umanjila mogućnost nastanka štete.

Posebno je zanimljivo da Stella u početku nije tražila milionsku odštetu. Od kompanije je zahtijevala samo naknadu medicinskih troškova nastalih liječenjem. Nakon što je McDonald’s odbio taj zahtjev, odlučila je pokrenuti sudski postupak.

Porota je zaključila da kompanija snosi odgovornost, jer je svjesno nastavila prodavati proizvod za koji je znala da može izazvati ozbiljne povrede. Dosuđena joj je značajna odšteta, uključujući i kaznenu odštetu, upravo kako bi se kompaniji poslala poruka da je bezbjednost potrošača važnija od poslovne prakse. Iako je iznos kasnije smanjen, slučaj je ostao jedan od najpoznatijih primjera odgovornosti za nebezbjedan proizvod.

Ovaj slučaj i danas se izučava na pravnim fakultetima širom svijeta, jer pokazuje da odgovornost proizvođača ne zavisi samo od toga da li proizvod može izazvati štetu, već i od toga da li je proizvođač znao za rizik, da li ga je mogao smanjiti i da li je potrošače na odgovarajući način upozorio na opasnost.

Upravo zato slučaj Stella Liebeck protiv McDonald’sa nije priča o “vrućoj kafi”, već o granicama odgovornosti proizvođača i zaštiti potrošača od rizika koji se mogu i moraju spriječiti.