Autor: Bojana Ingilizovska
Zakon o parničnom postupku je osnovni i glavni izvor parničnog procesnog prava. U samom zakonu uređeni su opšti redovni postupak i nekoliko posebnih parničnih postupaka koje zakon posebno reguliše, i to: postupak u sporovima iz radnih odnosa, postupak u sporovima zbog smetanja posjeda, postupak u sporovima male vrijednosti, izdavanje platnog naloga, postupak pred izabranim sudovima i postupak u privrednim sporovima.
Procesne pretpostavke su pravno relevantne okolnosti ili uslovi od čijeg postojanja ili nepostojanja zavisi dozvoljenost pokretanja parničnog postupka, raspravljanje u parnici i donošenje meritorne odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Procesne pretpostavke koje se odnose na sud su: sudska nadležnost (jurisdikcija makedonskih sudova), stvarna i mjesna nadležnost, pravilan sastav suda i nepristrasnost sudija. Pravilima o sastavu suda određuje se da li u konkretnom predmetu treba da sudi sudija pojedinac, što se još naziva inokosno odnosno monokratsko suđenje, ili sudsko vijeće (zborno, kolegijalno suđenje), kao i kakav treba da bude sastav sudskog vijeća.
Za oba oblika sudskog sastava — kolegijalni i inokosni — mogu se iznijeti argumenti i u prilog i protiv njih (pro et contra). Kao prednost kolegijalnog suđenja ističe se mogućnost potpunijeg i detaljnijeg sagledavanja svih relevantnih okolnosti spora, postojanje međusobne kontrole između članova vijeća, kao i veće garancije za donošenje objektivne i pravične sudske odluke. S druge strane, kao njegovi nedostaci navode se sporost postupka, povećani troškovi i smanjen osjećaj lične odgovornosti kod članova vijeća. Suprotno tome, inokosno suđenje odlikuje se većom brzinom, efikasnošću i izraženijim osjećajem lične odgovornosti sudije, što predstavlja njegovu glavnu prednost. Međutim, kao njegovi nedostaci najčešće se ističu veća podložnost subjektivizmu i slabiji kvantum znanja u odnosu na odlučivanje sudskog vijeća. U savremenim procesnim sistemima, pitanje sastava suda najčešće se uređuje kombinovanjem principa kolegijalnog i inokosnog suđenja. Pri tome, radi obezbjeđivanja bržeg i ekonomičnijeg postupka, uočen je izražen trend ka većoj zastupljenosti inokosnog suđenja.
Zakon o parničnom postupku u Makedoniji uređuje sljedeće odredbe o sastavu suda:
Član 34
(1) U parničnom postupku sudovi sude u vijeću.
(2) U kojim slučajevima sudi sudija pojedinac određuje se ovim zakonom.
(3) Predsjednik vijeća može preduzimati samo one radnje u postupku i donositi samo one odluke za čije je preduzimanje, odnosno donošenje, ovlašćen zakonom.
(4) Ako ovim zakonom nije drugačije određeno, sudija pojedinac u rješavanju predmeta iz svoje nadležnosti ima sva prava i dužnosti koje pripadaju predsjedniku vijeća i vijeću.
„U parničnom postupku sudovi sude u vijeću“
– Ova odredba znači da se u vođenju parničnog postupka, odnosno sudskog spora između dvije strane, odluka u pravilu ne donosi od strane jednog sudije, već od strane više sudija koji čine sudsko vijeće. Vijeće predstavlja grupu sudija koje zajednički razmatraju dokaze, saslušavaju stranke i donose odluku. Na taj način obezbjeđuje se veći stepen pravičnosti i objektivnosti u suđenju, jer odluka ne zavisi od mišljenja samo jednog lica.
„U kojim slučajevima sudi sudija pojedinac određuje se ovim zakonom“
– Ovom odredbom se pojašnjava da ne u svim slučajevima odlučuje vijeće. Postoje i situacije u kojima postupak vodi sudija pojedinac. Zakon precizno propisuje u kojim vrstama sporova i pod kojim uslovima sudi jedan sudija. Time se obezbjeđuje pravna sigurnost i sprječava proizvoljno odlučivanje o sastavu suda.
„Predsjednik vijeća može preduzimati samo one radnje… za koje je ovlašćen zakonom“
– Ova odredba ukazuje da predsjednik sudskog vijeća nema neograničena ovlašćenja. On može preduzimati samo one procesne radnje i donositi samo one odluke koje su mu izričito dozvoljene zakonom. Time se sprečava zloupotreba funkcije i obezbjeđuje zakonitost parničnog postupka, jer svako njegovo postupanje mora biti u skladu sa zakonom.
„Ako ovim zakonom nije drugačije određeno, sudija pojedinac ima sva prava i dužnosti predsjednika vijeća i vijeća“
-Ovom odredbom se izjednačavaju ovlašćenja sudije pojedinca sa ovlašćenjima sudskog vijeća u predmetima iz njegove nadležnosti. To znači da sudija pojedinac samostalno vodi postupak i donosi odluke sa istim pravima i odgovornostima koje inače ima sudsko vijeće, osim ako zakon ne propisuje drugačije.
„Sudija pojedinac ima sva prava i dužnosti kao predsjednik vijeća“
– Kada je zakonom propisano da predmet sudi sudija pojedinac, taj sudija ima ista ovlašćenja kao da je predsjednik vijeća. To znači da on može voditi postupak, izvoditi dokaze i donijeti odluku. Na ovaj način obezbjeđuje se efikasno vođenje postupaka u kojima nema potrebe za suđenjem u vijeću.
Član 36
(1) Sudija pojedinac sudi sporove za imovinsko-pravne zahtjeve kada vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 3.000.000 denara.
(2) Tokom postupka stranke se mogu sporazumjeti da imovinsko-pravne sporove sudi sudija pojedinac, bez obzira na vrijednost spora.
(3) Sudija pojedinac sudi sporove zbog smetanja posjeda.
(4) Sudija pojedinac sprovodi postupak i donosi odluku u predmetima pravne pomoći.
(5) Sporove iz autorskih i srodnih prava, kao i sporove koji se odnose na zaštitu ili korišćenje prava industrijske svojine, odnosno prava na korišćenje firme ili naziva, sporove iz nelojalne konkurencije ili monopolističkog ponašanja, u prvom stepenu sudi vijeće, bez obzira na vrijednost predmeta spora.
„Sudija pojedinac sudi imovinsko-pravne sporove do 3.000.000 denara“
– Ova odredba znači da u imovinsko-pravnim sporovima, kao što su sporovi u vezi sa novcem, imovinom ili dugovima, kada vrijednost spora ne prelazi 3.000.000 denara, odluku donosi sudija pojedinac. Time se ubrzava rješavanje sporova manje vrijednosti i rasterećuju sudovi.
„Stranke se mogu sporazumjeti da sudi sudija pojedinac“
– Ovom odredbom omogućava se strankama da se, tokom postupka, dogovore da njihov imovinsko-pravni spor rješava sudija pojedinac, bez obzira na vrijednost spora. Na taj način poštuje se autonomija volje stranaka i doprinosi se efikasnijem i ekonomičnijem vođenju parničnog postupka.
„Ovde je predviđena mogućnost da se stranke u sporu dobrovoljno slože da njihov spor sudi sudija pojedinac, bez obzira na vrijednost spora“
– Ova odredba pokazuje da stranke mogu izraziti saglasnost za pojednostavljenu proceduru i brže rješavanje spora. Time se poštuje autonomija volje stranaka i doprinosi efikasnijem vođenju postupka.
„Sudija pojedinac sudi sporove zbog smetanja posjeda“
– Sporovi zbog smetanja posjeda odnose se na situacije kada neko nezakonito uskraćuje ili ometa korišćenje imovine drugog lica. Ove sporove sudi sudija pojedinac, jer su hitni i zahtijevaju brzo rješavanje.
„Sudija pojedinac sprovodi postupak za pravnu pomoć“
– Ova odredba znači da sudija pojedinac vodi i rješava predmete koji se odnose na pružanje pravne pomoći (npr. besplatna pravna pomoć za građane). Cilj je da postupak bude brži i jednostavniji.
„Sporove iz autorskih prava, industrijske svojine i nelojalne konkurencije sudi vijeće“
– Ovdje se navodi da sporovi vezani za autorska prava, patente, trgovačke marke, firme, kao i sporovi za nelojalnu konkurenciju i monopolističko ponašanje, uvijek sudi sudsko vijeće, bez obzira na vrijednost spora. Razlog je što su ovi sporovi složeni i zahtijevaju veću stručnost i više mišljenja pri donošenju odluke.
Iz analize makedonskog zakonodavstva, naročito odredbi Zakona o parničnom postupku, može se zaključiti da kolegijalno suđenje predstavlja opšte pravilo, dok je inokosno suđenje izuzetak propisan zakonom. Zakonodavac pri određivanju sastava suda polazi od kriterijuma kao što su vrijednost predmeta spora, vrsta i složenost pravnog odnosa, hitnost postupka, kao i potreba za većom stručnošću i objektivnošću.