Autor: Bojana Ingilizovska
Ugovor o faktoringu dobija značajnu ulogu u savremenoj poslovnoj praksi, ali njegovo postojanje i primjena još uvijek nijesu dovoljno poznati i razrađeni, naročito u poređenju sa klasičnim oblicima ugovora kao što su ugovori o zajmu i kreditu. Nedovoljna informisanost i upoznatost sa postojanjem ovakvog tipa ugovora rezultira ograničenom primjenom u praksi. Zbog toga je potrebno bolje informisanje i proučavanje ovog ugovora, kako bi se šira javnost upoznala sa pojmom, osnovama, prednostima, nedostacima i primjenom ugovora o faktoringu.
Ugovorom o faktoringu jedna ugovorna strana (klijent) obavezuje se da drugoj ugovornoj strani (faktoru) prenese dio ili sva svoja potraživanja koja ima prema trećim licima, dok se druga ugovorna strana obavezuje da ta potraživanja naplati, zajedno sa provizijom i troškovima samog postupka. U pravnoj teoriji ne postoji jedinstvena definicija ugovora o faktoringu. Ugovor o faktoringu je specifičan obligacioni odnos u kojem se vrši prenos potraživanja radi njihove brže naplate i poboljšanja finansijske stabilnosti poslovnih subjekata.
Kao prednosti ovog ugovora navode se:
- Povećanje likvidnosti malih i srednjih preduzeća, naročito onih koja raspolažu ograničenim novčanim sredstvima,
- Predstavlja pogodnu finansijsku alternativu za mala i srednja preduzeća sa nedovoljno razvijenim rejtingom i bonitetom za apliciranje za bankarske kredite,
- Bolja finansijska pozicija, kreditna sposobnost i solventnost,
- Poboljšana tržišna pozicija – nakon priliva sredstava klijent može kupovati jeftiniju robu (ekstra popusti koji slijede za avansno plaćanje) i obezbijediti urednu isporuku robe.
Ovaj ugovor, pored svojih prednosti, ima i određene slabosti, kao što su:
- Faktoring nastaje samo kada je faktor siguran u kreditnu sposobnost (bonitet) dužnika klijenta,
- Troškovi faktoringa su uobičajeno viši od onih kod bankarskih kredita,
- Faktoring je kratkoročno finansiranje i ne može zadovoljiti sve poslovne potrebe jednog privrednog društva,
- Neki kupci ne žele uključivanje trećeg lica – faktora u odnos, osim prodavca
Komparativna analiza ugovora o faktoringu i srodnih ugovora:
- Faktoring i ugovor o komisiji – faktor nije direktni učesnik u osnovnom ugovornom odnosu kao što je to komisionar.
- Faktoring i ugovor o bankarskom kreditu – banka ne preuzima nikakvu odgovornost za naplatu potraživanja od dužnika, dok je kod faktoringa to moguće. Takođe, klijent nema obavezu da faktoru vrati iznos koji mu je isplaćen.
- Faktoring i ugovor o zajmu – klijent ne predaje faktoru određeni iznos novčanih sredstava kao kod zajma, već mu ustupa svoja potraživanja.
- Faktoring i ugovor o ustupanju potraživanja (cesija) – klijent ne odgovara faktoru uvijek za naplativost (bonitet) potraživanja.
- Faktoring i ugovor o kupoprodaji – kod kupoprodaje rizik naplate je uvijek na kupcu, dok kod faktoringa, ako faktor ne preuzima rizik naplate, klijent garantuje faktoru naplativost ustupljenog potraživanja.
- Faktoring i ugovor o zastupanju – faktor ne zastupa klijenta i ne postupa u njegovo ime i za njegov račun, već u svoje ime i za svoj račun.
Ugovor o faktoringu primjenjuje se u više oblasti poslovanja, najčešće u trgovini robom i uslugama, pogodan za mala i srednja preduzeća koja imaju ograničen pristup klasičnom bankarskom finansiranju. Takođe, primjenjuje se u proizvodnji i distribuciji, kao i u uslužnim djelatnostima poput IT sektora i marketinga.
U suštini, ugovor o faktoringu nalazi primjenu u svim poslovnim odnosima gdje postoje potraživanja koja se mogu prenijeti i naplatiti preko faktora, odnosno trećeg lica, sa ciljem efikasnijeg finansijskog upravljanja.