Autor: Jasmina Krcić

U praksi se često dešava da povjerilac ne može da naplati svoje potraživanje, jer dužnik raspolaže svojom imovinom na način koji ga dovodi u nepovoljan položaj – prenosi je na treća lica ili se odriče prava iz kojih bi mogao da ispuni obavezu. U takvim situacijama, pravo predviđa mehanizam zaštite u vidu pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odnosno tzv. paulijanske tužbe.

Kroz ovaj članak ćemo približiti šta ovaj institut podrazumijeva, kada i pod kojim uslovima se može koristiti, kao i kakve posljedice može imati. Posebno je važno razumjeti koliko je pravovremena reakcija ključna za očuvanje mogućnosti naplate potraživanja.

Suština pobijanja pravnih radnji jeste da povjerilac može osporiti određene postupke dužnika koji su preduzeti na njegovu štetu. To, na primjer, mogu biti poklanjanje nepokretnosti bliskim licima, prenos imovine na druga lica, odricanje od nasljedstva ili preuzimanje obaveza koje dodatno umanjuju imovinu dužnika.

Kako propisuje član 287 Zakona o obligacionim odnosima, pravo na pobijanje ima svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo, ukoliko je dužnik svojim radnjama doveo sebe u situaciju da više nema dovoljno sredstava za izmirenje dugova.

Važno je naglasiti da se pobijana radnja ne poništava u cjelosti, već se njeno dejstvo isključuje samo u odnosu na povjerioca koji je pokrenuo postupak, i to u mjeri potrebnoj za namirenje njegovog potraživanja. Drugim riječima, radnja formalno ostaje na snazi, ali se prema tom povjeriocu posmatra kao da nije ni preduzeta.

Kada je riječ o uslovima, kod raspolaganja uz naknadu (teretni pravni posao) potrebno je da je dužnik bio svjestan (ili je morao biti svjestan) da time nanosi štetu povjeriocima, kao i da je treće lice to znalo ili moglo znati. Zakon, međutim, uvodi pretpostavku znanja kod bliskih srodnika, čime se položaj povjerioca dodatno štiti.

Sa druge strane, kod besplatnih raspolaganja, kao što su pokloni ili odricanje od nasledstva, situacija je povoljnija za povjerioca – pretpostavlja se da je dužnik znao da nanosi štetu, a nije potrebno dokazivati savjesnost trećeg lica.

Ipak, postoje određena ograničenja. Uobičajeni pokloni, nagrade ili prigodni darovi ne mogu se pobijati, pod uslovom da su u skladu sa materijalnim mogućnostima dužnika.

Postupak se pokreće tužbom protiv trećeg lica koje je učestvovalo u pravnom poslu, ali je moguće i isticanje prigovora. Ukoliko je imovina dalje prenijeeta, pod određenim uslovima postupak se može voditi i protiv kasnijih sticalaca.

Zanimljivo je da zakon ostavlja mogućnost tuženom da izbegne posledice pobijanja – ukoliko ispuni obavezu dužnika.

Rokovi za pokretanje postupka su ograničeni i relativno kratki. Za raspolaganja uz naknadu predviđen je rok od jedne godine, dok za ostale slučajeve važi rok od tri godine. Ovi rokovi počinju da teku od momenta kada je radnja preduzeta, odnosno kada je propuštena radnja trebalo da bude izvršena.

Na kraju, može se zaključiti da pobijanje dužnikovih pravnih radnji predstavlja značajan instrument zaštite povjerilaca. Njegova svrha je da spriječi zloupotrebe i onemogući situacije u kojima bi poverilac ostao bez realne mogućnosti naplate.

U praksi, uspjeh ovakvih postupaka u velikoj meri zavisi od brzine reagovanja, ispunjenosti zakonskih uslova i adekvatne pravne podrške. Zato smatramo da je važno reagovati čim se pojavi sumnja u postupanje dužnika, kako bi se pravovremeno iskoristile sve dostupne pravne mogućnosti.