Koautori: Pamela Pavlovska i Nejla Đonko

Svaka od nas nosi svoje lance, vidljive i nevidljive, ali snaga je u tome što ih zajedno lomimo. Baš kako je Audre Lorde rekla: „Nisam slobodna dok je bilo koja žena neslobodna, čak i kada su njezini okovi drugačiji od mojih“. U tim riječima osjećamo istinu koja nas povezuje preko granica, da su naši životi isprepleteni i da je borba edne ujedno i borba druge, ali i svih nas.

Postoje teme koje nisu samo riječi na papiru, nego teme koje nadilaze granice država, jezika i tradicija, baš kao što je feminizam. Ponosne smo što dolazimo iz dvije različite zemlje, Bosne i Hercegovine i Makedonije, a pišemo jedan zajednički esej, jer glasovi spojeni u jedan ton su uvijek snažniji. Naša iskustva su možda različita, ali naša borba je ista, da budemo slobodne, ravnopravne i prepoznate. To je naš početak i naša zajednička priča od koje sve počinje.

Termin feminizam prvi put se spominje 1880. godine u njegovoj varijanti na francuskom jeziku (féminisme) i predstavlja autorsku tvorbu borbene zagovornice ženskih političkih prava i osnivačice prvog sufragetkinjskog društva u Francuskoj, Hubertine Auclert. Već od 1890. godine ovaj termin nalazi široku upotrebu u nazivima različitih sufragetkinjskih i drugih grupa za ženska prava. Feminizam dovodi u pitanje neke od tradicionalnih i osnovnih vrijednosti evropske, a i uopšte i zapadne civilizacije i društava. Jedna od njegovih glavnih kritika u svim njegovim pravcima jeste to da su istorija pisana ili od strane muškaraca ili o muškarcima.

Kako kaže istoričarka srednjeg vijeka Judith Bennett: Iistorija, kada govori o ženama, podsjeća na ples u kojem se mijenjaju koraci i ritmovi, partneri i grupe, ali muškarci su uvijek ti koji vode“.

U savremenim društvima, posebno na prostoru Zapadnog Balkana, feminizam zauzima posebno mjesto u oblikovanju načina na koji mladi, a naročito mlade žene, percipiraju društvene odnose, prava i slobode, ali i društvo. Kao studentica prava i mlada pravnica, suočene smo sa pravnim normama koje se tiču ljudskih prava, ravnopravnosti polova, zabrane diskriminacije i zaštite ranjivih kategorija.

Ipak, živjeti kao žena na Balkanu nije uvijek lako, to znači svakodnevno balansirati između tradicije i očekivanja društva i vlastitih ambicija, između onoga što bi trebala biti i onoga što želi da bude. U tom prostoru, feminizam i feministička literatura imaju ogroman značaj, jer su oni most ka slobodi, ruka koja nas vodi ka jednakosti i cilj ka osnaživanju kao pitanje ličnog identiteta u društvu koje nas još uvijek gleda kroz prizmu patrijarhata.

Kristina de Pizan je prva žena u istoriji koja je ostavila značajan trag za feminizam svojom knjigom „Knjiga o gradu žena“ iz 1405. godine, u kojoj brani tezu da žena ima jednaku moralnu i intelektualnu vrijednost kao i muškarac. U trenutku očaja i obeshrabrenosti zbog svoje „ženske prirode“, junakinji Kristinine knjige ukazuju se tri krunisane dame – Razum, Pravda i Čednost.

One je uvjeravaju da ne treba da očajava i da su muška shvatanja o inferiornosti žena pogrešna, kontradiktorna i uvredljiva. Kroz međusobni dijalog, dame podsjećaju Kristinu na bezbrojne primjere žena, počevši od Amazonki, kako bi je uvjerile da je sve ono što ljudi znaju i mogu, bilo da se radi o fizičkoj snazi, mudrosti uma ili bilo kojoj ljudskoj vrlini, jednako dostupno i ženama, a ne samo muškarcima.

Upravo feminizam mladima postaje alat da prepoznaju da su rodna pitanja jednako važna, jer bez ravnopravnog učešća žena nema ni stabilnog ni pravednog društva koje može napredovati.

Ipak, patrijarhalne vrijednosti i tradicionalni rodni obrasci i dalje su duboko ukorijenjeni, a feministički pokret se ponekad doživljava kao nešto negativno, radikalno i kao prijetnja porodičnim vrijednostima.

Iako često ostaju nevidljive u zvaničnim narativima, žene svojom ulogom u porodici, obrazovanju, brigom o zajednici i socijalnom razvoju postavljaju temelje na kojima počiva svako društvo. Upravo na taj način, žene postavljaju temelje vrijednostima, kulturi i odnosima u društvu. Bez učešća žena ne može postojati cjelovito i pravedno društvo, jer upravo žene nose budućnost kroz odgoj, inspiraciju i društveno djelovanje.

Iako se o tome rijetko govori, feminizam ima i dodatnu dimenziju, on nas povezuje preko nacionalnih, vjerskih i etničkih granica jer dijelimo isti cilj – iskorijeniti mržnju.

Za mlade poput nas na Zapadnom Balkanu, a i u cijelom svijetu feminizam predstavlja način da se oslobodimo okova patrijarhata, tradicije, nametnute mržnje, loše prošlosti i političkih uticaja.

Iako zakoni garantuju jednakost, praksa često pokazuje suprotno, pa je borba za veću vidljivost, poštovanje i slobodu jednako aktuelna i danas. Upravo zato feminizam i feministička literatura postaju prostor u kojem se mlade žene prepoznaju, ohrabruju i udružuju, a to nam ukazuje da su naše borbe, iako u različitim zemljama, u suštini iste i jednake.

Kao i u drugim zemljama, tako i u Makedoniji, mlade žene sve češće inspiraciju pronalaze u savremenoj literaturi koja se direktno osvrće na njihova iskustva. Jedan od primjera su djela Colleen Hoover, posebno njen roman ,,It Ends With Us”, u kojem se otvoreno govori o porodičnom nasilju i hrabrosti jedne žene da prekine ćutnju i odabere svoju slobodu.

Iako dolaze iz različitih sredina, autorke poput Rumene Bužarovske, Ksenije Nikolove i Colleen Hoover susreću se u jednoj tački – u iskrenom otvaranju ženskog iskustva. Bužarovska kroz svoj kritički realizam pokazuje da je naše društvo duboko patrijarhalno i da je svakodnevica žena ispunjena nevidljivim borbama.

Na kraju, Hoover kroz popularnu fikciju, dostupnu milionima mladih, govori o toksičnim odnosima i šalje poruku da žena ima snagu da prekine šutnju i da izabere svoju slobodu.

Nikolova svojom iskrenošću pokazuje da ranjivost žena nije slabost, nego čin hrabrosti.

Zajedno, njihovi glasovi prenose istu poruku mladim ženama – da njihove vlastite priče vrijede da budu ispričane i da upravo kroz te priče mogu započeti istinske promjene ka ravnopravnijem i slobodnijem društvu.

Kao što je Simone de Beauvoir rekla: „Ženom se ne rađa, ženom se postaje“. Upravo u toj misli prepoznajemo i naš zadatak, da nastavimo da mijenjamo društvo u kojem živimo, da osporavamo nepravdu i da vjerujemo u snagu jednakosti. Naš glas nije samo glas protiv patrijarhata i diskriminacije, nego i krik slobode, dostojanstva i budućnosti koju stvaramo sebi i svima koje će doći, a dužne smo ga iskazati zbog onih koje su bile prije nas, a to nisumogle. Ovaj esej nije kraj, nego početak priče nove generacije koja hrabro bira jednakost islobodu kao svoje pravo, a ne privilegiju.