Dokument koji svjedoči o istoriji: Statut grada Kotora

  11 Jun 2024 10:04

  Broj posjetilaca: 95

Piše: Vasilisa Ilinčić

Svi smo nekad bili svjedoci ustaljenih priča o tome kako je srednji vijek mračno i istorijom i naukom uopšte siromašno doba. Izjava ovoga tipa može biti samo svojevrstan stereotip ukorijenjen u narodu zbog toga što je to medijalno vrijeme toliko daleko u prošlosti da i sami istoričari često imaju dileme i nejasnoće. Bilo kako bilo, gotovo je sigurno da mračnjaštvo u kontekstu u kakvom se decenijama pominje nije postojalo, barem ne na ovim prostorima.

Naime, u tom vremenu donijeto je mnoštvo dokumenata koji svjedoče o duhu ondašnjeg naroda, ali i prilikama i društvenim odnosima uopšte. Jedan takav akt, nijemi narator maglovite prošlosti, nesumnjivo je srednjevjekovni Statut grada Kotora – ,,Statuta et leges civitatis Cathari” u originalu. Ovo kulturno blago nastajalo u nekoliko djelova, od kojih su sačuvana tri rukopisa, a uz njih i desetak štampanih izdanja iz 1616. godine pruža nam priliku da zavirimo u vremenski tako daleku, a prostorno tako blisku istoriju. Jedan od rukopisa čuva se u Biblioteci Svetog Marka u Veneciji, simbolično podjseća na to da se cjelokupna jadranska obala razvijala i gradila pod uticajem tada izrazito moćne mletačke države. Uspomenu na drugi pisani dio njeguje porodica Kapor sa Korčule, a treći rukopis povjeren je Bogišićevoj biblioteci u Cavtatu. I druga dva prepisa nose poseban trag o pravnoj kulturi Crne Gore, koja je znatno bliska srednjevjekovnoj Dalmaciji. Takođe, jedan ovakav istorijsko-pravni dragulj zaslužio je da vjekuje u Cavtatu, rodnom mjestu besmrtnog i neprevaziđenog Valtazara Bogišića. Ovakva arhivistika dovijek će predstavljati sponu Genija sa njegovim voljenim crnogorskim tlom, ali i Crne Gore sa Bogišićem – imenom svjetskim, a našim.  

Ne samo da način sjećanja na ovaj Statut priča o vjekovima prohujalim kraj jadranskih talasa, već to na svojevrstan način čini i njegova forma. Sačinjen je iz četiri dijela, od kojih je prvi u čvrstoj vezi sa poveljama cara Dušana. To ne treba shvatiti bukvalno, jer su primorski gradovi u okviru Carstva imali izuzetnu autonomiju, a i početni članovi ovog dijela datiraju iz 1301. do 1305. godine, što će reći da su stariji od Stefana Uroša Četvrtog. S druge strane, pretpostavlja se da je poslednji paragraf nastao 1425. godine, a cijelo djelo ovjereno je avgusta 1491, znači sto trideset i šest godina po upokojenju pomenutog vladara. Ipak, uticaj Dušanovog zakonodavstva na Statut ne može se poreći.

Drugi dio nastao je u periodu raspada nemanjićke države na manje feudalne zemlje kad se Boka nakon brojnih vlastelinskih sukoba našla pod pokroviteljstvom Tvrtka Kotromanića. Da su se za ovo mjesto izuzetne ljepote i privredno-trgovačkog značaja pored domaćih velikana (Kotromanića, Balšića, Altomanovića) borile i strane sile kazuje nam treći dio Kotorskog statuta koji je u potpunosti posvećen predaji grada Mletačkoj, a njen uticaj i danas vidljiv  u svim lokalnim segmentima, ovjekovječen je u četvrtom dijelu gdje su sabrani venecijanski zakoni nastali u rasponu od 1421. do 1444. godine.  

Statut broji neke odredbe vezane za samu organizaciju vlasti. Propisano je da je zakonodavnu vlast vršilo Veliko vijeće uz učešće Narodne skupštine, organa karakterističnog za ondašnju istočnu obalu Jadrana. Najviša izvršna vlast bila je povjerena Malom vijeću. Ko god iole poznaje Veneciju zna da je u svom medijalnom dobu imala organe vlasti identičnog naziva – još jedan odraz ogromnog uticaja Mlečana na naše primorje. U Statutu se koriste tipični srednjevjekovni termini, pučanstvo, kao niži društveni sloj, tzv. običan narod i vlastela za imućnije porodice najčešće plemićkog porijekla. Ovakva terminologija bila je propratna pojava feudalnog društvenog uređenja o kom nam ovaj dokument i svjedoči.

Prema Statutu, članovi Velikog vijeća su bili samo vlastelini stariji od osamnaest godina. U Malom vijeću situacija je bila slična, dvanaest vijećnika iz redova vlastele zajedno sa knezom svake godine na Đurđevdan birali bi sudije. Ova raspodjela moći – u suštini podjela vlasti, nekoliko vjekova prije Loka i Monteskjea, kazuje da opet balkanski feudalizam u poznom srednjem vijeku nije bio naročito striktan i da su se počeci modernih ideja mogli jasno primijetiti. Treba napomenuti da je i pučanstvo imalo udjela u vlasti – niži činovnici bili su mahom pučani. Situacija daleko od pravične, jer su pored dva vijeća i mjesta viših činovnika bila rezervisana za imućne, ali kmetstvo u svom izvornom značenju bilo je prevaziđeno. Najviši činovnik – knez nije bio čak ni apsolutni gospodar, već prvi među jednakima. Za ona doba, zaista ogroman napredak.

Privatno pravo oslikavalo je jednu pretežno rimokatoličku sredinu izrazito sličnu i povezanu sa ostatkom primorja. Pravo svojine imala je Crkva, Opština i svaki slobodni pojedinac. Svojina nad pokretnim stvarima bila je ponajviše privatna i njome se slobodno i lako raspolagalo. Sa nepokretnostima je bilo drugačije. Izuzev činjenice da svojinu nad nepokretnim stvarima nije mogao steći stranac (osim ako ne postane građanin Kotora), primjetno je da se složeni oblik svojine sa podijeljenim ovlašćenjima, karakterističan za feudalno doba, zadržao. Pretpostavlja se da je vlasnik davao zemlju na obradu najčešće ugovorom o zakupu ovjerenom u notarskoj službi Grada.

Dakle, jasno je da se u Kotoru tada razvijala notarska djelatnost. S obzirom na to da je u pitanju mjesto sa jakim trgovačkim vezama i geografskim položajem koji je “na raskrsnici puteva”, to nije nimalo začuđujuće. Ipak, i pored notara i razvijenog prometa robe, Statut relativno slabije uređuje odnose iz obligacionog prava. Najviše pažnje posvećeno je ugovoru o kupoprodaji. Shodno razlici u pristupu prema svojini nad pokretnim i nepokretnim stvarima, i ugovori kojima se vršio prenos svojine bili su drugačiji. Pokretnim stvarima se raspolagalo uz minimalne formalnosti, dok su ugovori o prodaji nekretnina bili formalni – da bi bili punovažni morali su prethodno biti oglašeni i kao direktna posledica tadašnjih društvenih relacija javljalo se pravo preče kupovine.

Porodično pravo je skoro pa istovjetno regulisano kao u Dubrovačkom statutu. Iz ovog proizilazi dokaz o sličnosti, međusobnom uticaju, ali i brojnim bračnim i rodbinskim vezama između ova dva grada. Zabrana razvoda, očinska vlast i mogućnost prodaje vanbračne kćerke koja se bavi prostitucijom  samo su neke od naznaka da su ove norme pisane u konzervativnoj patrijarhalnoj sredini. Interesantno je da vjeroispovijest nije predstavljala bračnu smetnju. Premda je brak između vlastele i pučana bio zabranjen, to se u praksi nije poštovalo iz ekonomskih razloga.

Žena je prilikom sklapanja braka donosila miraz kojim je upravljao muž. To je predstavljalo vid materijalnog obezbjeđivanja ćerki, pošto su po pravilu bile isključene iz nasleđa. Obaveza davanja miraza ostajala je i ukoliko bi roditelji preminuli prije ćerkine udaje. Kako je već pomenuto, u nasljednom pravu postojao je princip da muški srodnici isključuju ženske. Prvi zakonski red činili su sinovi, drugi ćerke. Ako ostavilac nema djece, na nasleđe se pozivaju roditelji, ako ni njih nema braća, pa sestre, pa pobočni srodnici do trećeg stepena, prvo po muškoj, naposlijetku po ženskoj liniji. Statut poznaje i testamentalno nasleđivanje koje je imalo prednost u odnosu na zakonsko.

U krivičnom pravu ničiji uticaj se tako eksplicitno ne vidi kao vizantijski. Iz istočnog carstva, Kotorani su preuzeli štošta – kako inkriminsana krivična djela (ubistvo, silovanje, krađa, razbojništvo), tako i surove sankcije gotovo uvijek smrtne, tjelesne i novčane prirode. Odnos prema krivici koja je bila objektivna kad je ubistvo u pitanju, ali i činjenica da je ipak izdaja domovine bila najgore što je čovjek mogao učiniti, zbog čega bi bio kažnjavan doživotnim progonstvom, govore da se kultura Carigrada – bastiona i sjedinitelja antike i srednjevjekovlja širila i Bokom, tim prekrasnim zagrljajem mora i kopna.

Izvor: Meritum, XIV-2024