Rimsko pravo kroz istoriju i danas
05 Dec 2023 17:32
Broj posjetilaca: 115
Piše: Vasilisa Ilinčić
Ma koliko da savremeni svijet teži inovativnim znanjima, gotovo da nema tog intelektualca koji nije fasciniran mističnom i veličanstvenom antikom. Ko god poznaje trnovite staze istorije čovječanstva, nikada neće poricati da je građansko društvo (u svom izvornom značenju) ništa drugo do tekovina starovjekovnih ideja.
Svaka ondašnja civilizacija postavila je temelj neke naučne discipline i dala preduslov da Evropa jekom renesanse postane buktinja mudrosti i slobode. Shodno tome, i naša struka našla je izvorište u ovom čudnovatom vremenu prosvijetljenih umova, i to u jednoj od najmoćnijih i najprostranijih tadašnjih civilizacija – Velikom Rimskom Carstvu. Jasno je da ni Rimljani ne bi bili tako zadivljujući da nije bilo njihovih razvijenih prethodnika. Kako i najveće putovanje mora početi prvim korakom, tako je i ova civilizacija potekla iz gentilskog uređenja koje je više ličilo na neka razbojnička plemena. No, ponositi Rimljani nikad nisu zaboravili da su i oni nekad bili varvari sjedinjeni oko mita o Vučici, već su tadašna dostignuća nastojali da održe i unaprijede vjekovima kasnije.
Stvarajući prve ograne vlasti i oslobađajući se rodovske tradicije, uporedo su osvajanjima i ratovima širili svoju teritoriju. To je rezultiralo time da Rim više nije bio samo gospodar brežuljaka u okolini Tibra, već da je nametnuo svoju vlast i pokorenim narodima. Ipak, to nije bio slučaj sa pravom, koje su patriciji (očevi, osnivači grada) čuvali kao tajnu i kog, prema njihovim shvatanjima, stranci nisu bili dostojni. Ovo pravo, nazvano Ius Civile, bilo je krajnje konzervativno i podvrgnuto najstrožem formalizmu.
Borbom slobodnih stranaca – plebejaca za politička prava u petom vijeku p.n.e izdejstvovano je da to famozno pravo bude objelodanjeno na Forumu i ispisano na Dvanaest tablica. Njime su se mogli služiti samo građani i latini, dok su ljudi iz provincija slobodno koristili svoje lokalne propise koji su bitno uticali na cjelokupni razvitak zemlje. Trinaest vjekova rimske istorije neupitno je čuvalo kult Zakona dvanaest tablica. Nijedna ga vlast nikad nije poništila niti stavljala u zapećak. Ipak, više nego hiljadugodišnja država morala je prolaziti kroz razne krize i promjene, a kroz šta prolazi država, prolazi i njen pravni sistem. Da bi se sačuvalo poštovanje ius-a, a opet i osavremenilo pravo, bilo je neophodno sve izmjene izvršiti mudro, tumačenjem i igrom riječi, a to su mogli valjano učiniti samo školovani i inteligentni pravnici.
Prvi vjekovi naše ere izrodili su velike stručnjake kojima se i danas svako ko iole poznaje pravnu nauku divi. Papinijan, Paulus, Gaj, Modestijan i Ulpinijan su i u potonjim vremenima ostajali uvažavani, a njihova misao odjenula se besmrtnošću, gle čuda – kroz “Senat mrtvih”, kako su ih kasnije nazivali carevi koji bez njihovih djela maltene nisu mogli da vladaju niti da donose naredbe. Od robovlasništva do kolonijata; od centralizovane velesile do podjele na Zapadno i Istočno carstvo, postojanje ove civilizacije bližilo se završetku.
Uz mnoštvo spekulacija o tome koji se događaj uzima za kraj Rimskog carstva, pravna istorija mora naglasiti da je prvih stotinjak godina samostalne Vizantije usko povezano sa starovjekovljem. Za to je zaslužan car Justinijan koji je po poslednji put uspio da obnovi nekadašnju velelepnu teritoriju Rima i da mu cjelokupni pravni život ovjekovječi u svojoj Kodifikaciji. Da nije bilo ovog poduhvata, nesumnjivo da ni Evropa ne bi bila ono što jeste.
Naprosto, Justinijanovi zbornici bili su okosnica toga da perfektni pravni sistem čuvene civilzacije ne ostane zaboravljen. Mada se u ranim medialnim stoljećima činilo da je feudalizacija na zapadu pokosila nedostižno pravo, ipak je istok čuvao iskru sada već davno usnule antike. Ondašnji stručnjaci prestižne škole u Bolonji u potrazi su za davnašnjim pravnim dometima i, po ugledu na Vizantiju, isprva iz radoznalosti, a postepeno i za potrebe prakse, počinju proučavati upravo Justinijanove zbornike. Taj rad nastavili su i njihovi naslednici, koji posve stavljaju tačku na hibernaciju rimskog prava u zapadnoj Evropi.
Sa daljim razvojem nauke, stvarale su se nove ideje, a pošto su propisi odvajkada ogledalo društvenog stanja, i pravna nauka je prolazila kroz raznolika učenja. Ma koliko se ona razlikovala međusobno, čak i u želji da potisnu procvat rimskog prava, morali su nekadašnji centar svijeta proučiti do tančina.
Ovakvo interesovanje u novom dobu za Rim rezultiraće time da se danas evropko-kontinentalno pravo ne može zamisliti bez latinskih izraza, ali ni bez mnoštva ustanova utemeljenih baš djelom Vječnog grada i potkrijepiti tvrdnju da je svako savremeno zakonodavstvo podsjetnik na to da svi putevi izviru iz antike, a da svakoga na kraju odvedu u Rim.
