Da li AI može zamijeniti pravnika?

  14 Apr 2025 18:12

  Broj posjetilaca: 76

Piše: Vasilisa Ilinčić

Sa razvojem vještačke inteligencije, sve češće su diskusije o tome da li je ona zaista dobra i korisna za čovječanstvo. Mišljenja su, kao i obično, podijeljena i nerijetko sežu u ekstreme. Dok jedni hvale komfor i uživaju u olakšicama koje im ovaj fenomen pruža, drugi su i više nego zabrinuti za naše društvene potrebe.

Ne spore da sve razvijenije kompjuterske tehnologije mogu znatno olakšati svakodnevne potrebe, ali isto tako strahuju da li ćemo se otuđiti i na kraju, da li će sve ljudsko postati beskorisno. U moru dilema i uslijed prirodne bojazni od nepoznatog, i više je nego očekivano da običan čovjek bude zbunjen i razumljivo, da premišlja o tome da li će i kada sve što je stvorio pasti u vodu. A kako je zaposlenje primarni izvor egzistencije gotovo svakog od nas, neupitno je najčešći strah od toga da će određene profesije ubrzo postati prošlost.

Što se tiče naše struke, nije neobično da se neke (buduće) kolege zapitaju da li vrijedi baviti se pravom u nadolazećim vremenima. Da li će beskrajni sistem pravila, prava i dužnosti, postajati polako neki novi, nama neotkriveni fenomen? Da li vještačka inteligencija, sa svim svojim vrlinama i manama, može zamijeniti pravnika?

Pravna nauka jedna je od najstarijih. Ono što nas je i izdvojilo kao ljudski rod bili su zakoni. Isprva kao prirodni, oni što u svima nama razaznaju dobro i loše, a potom i kao oni sankcionisani sistemom. Kroz buru minulih vjekova, pravo se razvijalo u koraku sa čovječanstvom. Prosto, da bi se obezbijedila kakva-takva sigurnost, neophodno je da svaku novinu prati i normativna sjenka. ,,Pas svakoji svoje breme nosi, nove nužde rađu nove sile.” Pravni sistem u mnogome je ogledalo jednog društva i njegove stvarnosti, stoga je neminovno da u skorije doba i vještačka inteligencija nađe sponu sa imperativnim normama.

Ako posmatramo međunarodni nivo, već možemo primijetiti tendencije za donošenjem pravnih normi u vezi sa ovim informaciono-tehnološkim fenomenom. Dakle, potreba za regulisanjem korišćenja vještačke inteligencije, kao i svega što je u dodiru s ljudima, nasušna je za svaku državu. A ko bi bolje to uradio, predlagao, promišljao i analizirao, nego sami pravnik?

Do sada, jedino je čovjek biće koje može i treba da ograniči samog sebe. Nijedan tehnološki produkt nema tu sposobnost. Budući da je i sama država, okosnica pravnog sistema, nastala onda kad je čovjek spoznao da svoju samovolju mora podrediti višem cilju, jasno je da će ljudskost uvijek biti temelj naše struke.
Činjenica je da je svaka profesija neposredno vezana za pravo iziskuje detaljnu informisanost i praćenje apsolutno svih zakonskih novina, što nije jednostavan posao. Vještačka inteligencija bi u budućnosti možda mogla da pomogne i sve izmjene i dopune propisa, zajedno sa svim bitnim pitanjima, sistematizuje na jednom mjestu. Time bi se znatno olakšalo pravnicima, ali opet – pravnici su jedini koji će moći da ta pravila kvalitetno primijene.

Vještačka inteligencija možda može brže da sastavi forme tužbi, zahtjeva, ugovora i rešenja, ali ukoliko nema pravnika-logičara koji bi ta dokumenta ispunio valjanom sadržinom, perfektne margine, proredi i ostale finese biće beskorisne. Samo moralom, znanjem i iskustvom potkovan čovjek od struke može da nađe najbolji balans između želje i potrebe, slobode i dužnosti, legalnog i legitimnog. Bez toga, nijedan efikasni akt neće biti zaista efektivan.

Dobro nam je znana čuvena antička i vizantijska deviza da je pravo vještina dobrog i pravičnog. Uporište apsolutno svih propisa i njihove primjene treba da bude ideal pravde. Da bi se to postiglo, nije dovoljno samo posjedovati informacije, već do tančina poznavati mentalitet i interes kolektiva, postići ravnotežu između bunta i dosljednosti, emocije i koristi. Svaki pravnik u privrednoj sferi treba pred sobom imati dobrobit cjeline, svaki tužilac svijest o široj svrsishodnosti optužnice, a branilac o značaju prava na odbranu. Temeljno znanje notara ili advokata o svim apsolutnim i relativnim pravima nikad ne može nadomjestiti nijedna mašina.

Naposlijetku, samo časni, nepristrasni i objektivni sudija može pronaći istinski kompromis između sukobljenih strana, okrivljenog i oštećenog, donedavnih supružnika, želje i najboljeg interesa djeteta.
Bez humanosti, pravo ne bi bilo ništa drugo do surovog moranja i zabrana, a time bi izgubilo svoju bit, smisao i svrhu. Vještačka inteligencija nije naš neprijatelj. Apsolutno svaka ljudska tvorevina može primarno da služi na opšte dobro svima nama. Neophodno je samo da se ispravno koristi, i da nam svi benefiti koje bi nam buduće inovacije donijele, budu prilika za dangubljenje, već olakšica za usavršavanje i obrazovanje.