Danilov zakonik: Između tradicije i modernizacije

  19 Feb 2024 10:12

  Broj posjetilaca: 192

Piše: Vasilisa Ilinčić

Osvrnemo li se na burnu istoriju čovječanstva i još burnije vjekove prohujale iznad planinskih vrhova Crne Gore, uočićemo da je devetnaestovjekovlje bilo u punom smislu “era strašna ljudskijem koljenima”, kako ga je najveći među besmrtnicima upravo i nazvao. Pored toga što je ovo doba sa sobom nosilo buđenje nacionalne svijesti, svaka oblast nauke i umjetnosti doživjela je veličanstveni procvat.

 S porastom rodoljublja rasla je i prosvijetljenost, a to se moralo odraziti i na pravnu struku. Jedan od najboljih primjera razvitka društvenih nauka, a naročito prava, bile su kodifikacije koje su u ondašnjoj Evropi postajale sve brojnije i kvalitetnije; a u petrovićevskoj Crnoj Gori, to je prevashodno bilo zakonodavno i državničko djelo ove slavne dinastije. Jedna od tih tekovina bio je i Opšti zemaljski zakonik, poznatiji po imenu knjaza Danila u čije je vrijeme i donijet. Knjaz je vrlo aktivno učestvovao u sastavljanju nacrta za ovaj zakonik, a najbliži saradnik bio mu je niko drugi do veliki prijatelj Petrovića, državni sekretar Milorad Medaković čije se ime uz vladarevo i nalazi na kraju kodifikacije. Veliki uticaj na sadržinu Opšteg zemaljskog zakonika imali su prevashodno običaji, ali i Zakonik obšči crnogorski i brdski donijet u vrijeme vladike Petra I.

Iako je Balkan poznavao kodifikovano pravo znatno prije postantičke zapadne Evrope, ipak se moralo ići u korak s vremenom i uzimati dobro sa svih strana – i domaće i strano, a uz to se težilo izbjegavanju  rđavih tekovina kako tradicije, tako i modernizacije. Zbog toga zakonodavac nastoji da iskorijeni one običaje koji mogu imati štetnih posljedica, naročito da suzbije krvnu osvetu. Elem, ukoliko bi osvetnik ubio člana porodice krvnika (kako zakon naziva lice koje je izazvalo osvetu), bivao je krivično gonjen za ubistvo od sile i opačine, ekvivalentno današnjem ubistvu s umišljajem. Ovo krivično djelo bilo je, ako izuzmemo izdaju, najteže i bivala je predviđana smrtna kazna strijeljanjem (čl.27).

Što se tiče već pomenute izdaje, kazna je takođe izvršavana strijeljanjem, s jednom razlikom: izdajnika je mogao nekažnjeno ubiti svaki čovjek (čl.17). Na specifičan način kažnjavano je neodazivanje na poziv u rat. Ratnički duh Crne Gore nije opraštao ovakve postupke, a u maloj sredini konzervativnom muškarcu možda je i gore od smrti bilo staviti žensku opregljaču (čl.18). Što je čovjek bio na većem položaju, to je imao i veću odgovornost – zakonik je posebno obavezivao glavare i ostale ugledne ljude da odmah pošto čuju za spoljnu opasnost povedu svoje bratstvo ili pleme u odbranu zemlje, u suprotnom kažnjavani su smrtću (čl. 19). Knjaz Danilo je pored krvne osvete nastojao da istrijebi i vrlo učestalu krađu. Prema čl. 78 smrtna kazna za “lupežtinu” bila je primjenjivana ako se djelo ponovi po treći put, a prethodni slučajevi kažnjavani su tjelesnim kaznama, zavisno od materijalne vrijednosti ukradene stvari. Od ovog pravila postojali su izuzeci od kojih se naročito izdvajaju krađa iz crkve i krađa državnog oružja, za koje je, skladno istorijskim prilikama toga doba, bila predviđena smrtna kazna čak i prvi prvoj činidbi. Uz oprez da ne pogriješe o kom se čovjeku radi, svako ko bi u toku krađe ubio počinioca bivao bi novčano nagrađivan. (čl. 79-82).              

U privatnopravnoj sferi, najrazrađenije je svakako bilo porodično pravo. Premda je zakonik nesumnjivo ostajao patrijarhalan u ovoj sferi, učinjeni su mali koraci ka boljem položaju žena. Zabranjivana je otmica djevojke, a ona se shodno ovom propisu mogla udati maltene bez saglasnosti roditelja. Razvod je znatno otežan i sveden samo na slučajeve “mrznosti” tj. ako je zajednički život supružnika bio potpuno disfunkcionalan. Štaviše, dozvoljavao se samo odvojeni život muža i žene, no nijedno nije moglo ponovno stupiti u brak, a muž je bio dužan da ženi obezbjeđuje i materijalnu pomoć (čl. 75). On je pak bio oslobođen ove obaveze ako je žena bila nemoralna (čl. 76). Član 71 predviđao je zatvorsku kaznu za slučaj “sramoćenja” djevojke, a vanbračna djeca bivala su materijalno obezbjeđena i izjednačavana sa ostalom djecom.          

Da je ovaj zakonik ipak pisan u XIX vijeku govori činjenica  da je predviđao ženinu potčinjenost mužu. Uz to, ako bi žena otuđila stvar koja je u muževljevom vlasništvu, Zakonik je to prepoznavao kao tzv. kvalifikovanu krađu. U prva dva navrata kažnjavana je zatvorom, a već trećeg puta tjelesnom kaznom i zabranom ponovnog zaključenja braka, dok za njega zabrana u ovom slučaju nije važila (čl. 77). Ovo je ujedno bio i prvi akt koji je sadržao norme nasljednog prava.

Član 48 i 49 poznavali su i testamentalno nasleđivanje, dok je zakonski red nasleđivanja bio vrlo jasno definisan: imovina preminulog se dijelila na jednake djelove među sinovima, a jedan dio išao je i supruzi preminulog. Ona je pravo na taj dio uživala za života, a posle njene smrti dijelio se po istovjetnom pravilu (čl. 50). Sledeći član striktno govori o tome da ženska djeca osim dobrovoljnog miraza (čl. 51) nemaju nikakvog prava na očevu imovinu, ali je ipak postojala nekolicina izuzetaka. Prije svega, u slučajevima kad ostavilac nema muškog potomstva, nasleđivale su ga ćerke (čl. 53). Ukoliko je preminuli imao sestre, uživale su pravo na trećinu imovine bez obzira na njihov bračni status (tzv. “tetkinstvo”, čl. 54). Nasljednopravna pravila nisu jedina novina u crnogorskom pravu. Naime, početak Opšteg zemaljskog zakonika sadrži neke norme ustavnog karaktera. To je jedan od razloga zašto ga nazivaju pretečom crnogorske ustavnosti. Oslonjen na običaje, a dijelom okrenut i ondašnjoj Evropi, sa svojih 95 paragrafa Zakonik Danila I predstavljao je veliki pravni domet za tadašnje prilike, dok su našu zemlju još uvijek morile rane prošlosti i dok joj još uvijek nije bio formalno priznat suverenitet.