Nagrada za najbolji esej na temu ,,Govor mržnje kao otpor jednakosti žena u savremenom društvenom kontekstu”

  18 Dec 2022 16:51

  Broj posjetilaca: 154

Na konkursu za najbolji esej na temu “Govor mržnje kao otpor jednakosti žena u savremenom društvenom kontekstu”, treće mjesto je osvojila studentkinja prve godine Pravnog fakulteta i članica Studentskog vijeća Pravnog fakulteta, Sara Marković.

Konkurs je bio raspisan za studente svih fakultetskih jedinica od strane Kancelarije za rodna pitanja Univerziteta CG. O pobjednicima konkursa je odlučivala komisija u sljedećem sastavu:
-prof. dr Nebojša Vučinić, redovni profesor u penziji na Pravnom fakultetu UCG i bivši sudija Evropskog suda za ljudska prava
-dr Ljiljana Jovanovic, Centar za ljudska prava
-mr Sanja Grbović, saradnica u nastavi na Pravnom fakultetu UCG

”Neću da širim mržnju-zato što sam čovjek. Boriću se za pravdu-zato što sam čovjek. Boriću se za ravnopravnost polova zato što svaka žena i svaki pojedinac to zaslužuje!”-glasi zaključak Sarinog uspješno odrađenog teksta.

Osvojene nagrade biće uručene na proslavi povodom dana fakulteta, 22. decembra u 12h.

U nastavku, pročitajte nagrađeni esej, čija je autorka Sara Marković.

Govor mržnje kao otpor jednakosti žena u savremenom društvenom kontekstu

Omalovažavana sam – zato što sam žena. Izložena sam nepravdi – zato što sam žena. Smatrana sam slabijom i manje vrijednom – zato što sam žena. 

Mnogo toga se promijenilo od nastanka prvih društvenih zajednica do modernih, savremenih država. Toliko puno, a pritom toliko malo. Mislimo da živimo u modernom društvu, a nijesmo svjesni da svakog dana na ulici, u kući, na radnom mjestu nazadujemo toliko da uz svaki korak naprijed praćena su dva koraka unazad. Poslije toliko vremena otvorili smo oči za probleme u društvu, ali ih i dalje posmatramo krišom, krajičkom oka. A onog trenutka kada se suočimo sa problemom i okrutnom stvarnošću, uvijek se nađe neko ko će opovrgnuti sve ono što je dobro i propagirati svoje negativne stavove o ženama. Ako je ćutanje odobravanje, onda je govor mržnje tapkanje po ramenu prošlosti i ćutanju naših žena nekada. Više ne ćutimo ni o nasilju, nejednakosti, ni o svemu onome što nas sputava na putu ka okruženju koje odlikuje ravnopravnost i koje garantuje pravnu sigurnost svih članova društva.

Zašto smo došli do svih promjena ako ćemo sada da stvaramo otpor i rušimo jednakost govorom mržnje? Da li su se žene oslobodile patrijarhata da bi danas živjele u prikrivenojmonarhiji, ponovo pod nečijom vlašću – pod kontrolom muža, poslodavca? Čemu uzaludna emancipacija otvaranjem Đevojačkog instituta od strane knjaza Nikole, ako danas naše žene predstavljaju manjinu u poslovima upravljanja i rukovođenja državnih institucija? Hamurabijev zakonik preljubu klasifikuje kao krivično djelo ukoliko ju je počinila žena, dok za muža zakonik ne predviđa sankciju. Član 72 Zakonika knjaza Danila daje mužu pravo da ubije ženu ukoliko je uhvati u preljubi. Koji to akt danas dozvoljava muškarcu ne samo da ženi dobacuje i upućuje pogrdne riječi, već da je fizički zlostavlja i u krajnjem slučaju – da hicima iz vatrenog oružja okonča život mlade žene koja zaštitu nije uspjela da nađe ni obraćanjem državnim institucijama. Nikada rješenje nećemo naći upiranjem prstom u „jači“ pol, u državu i sistem u kojem živimo. Podizanje svijesti nije rješenje problema, već prvi korak pri njegovom rješavanju. Naći rješenje je izazovno i za to neophodni su utemeljeni pravni okviri i čvrsti mehanizmi u cilju postizanja rodne ravnopravnosti. Ne smijemo dozvoliti život u strahu, ma od bilo kod pojedinca, u bilo kom vremenu, na bilo kojem mjestu. Naročito ne strah od nečije zajedljive riječi,uzvika dubokog glasa ili pak podrugljivog šapata čija je jedina rđava namjera da učini da se druga osoba osjeti nezaštićenom i manje vrijednom. 

Tamo gdje su naši preci započeli, mi smo se zaustavili. Otpor ovoj borbi više ne predstavljaju zastarjeli zakoni nego iskvareni mentalitet koji se manifestuje kroz govor mržnje. Posljedice u savremenom društvu su mnogo bolniji udarci od onih sa kojima su se naše žene nekada nosile, a ujedno i živjele. Danas, žena se ohrabruje da prijavi nasilje i zatraži pomoć, a kada to učini naći će se onaj ko će je gledati sa prekorom jer je „rasturila porodicu“, jer je trebala da pretrpi „zbog djece“. Tražimo krivca u ženi kao žrtvi nasilja i motiv koji će opravdati nasilnika za monstruozno ponašanje. Žena je ona koja je,navodno kriva, zbog svojih pogleda, ponašanja, načina oblačenja i naravno – kriva jer traži ono što joj joj pripada, a to je jednakost i ravnopravnost polova u društvu. Tada postane targetirana komentarima, uvredama ne samo od pripadnika drugog, štaviše i od pripadnica svog pola. 

Borba za jednakost žena u društvu nije slogan, „prazna priča“, tema o kojoj ćemo govoriti jednom ili dva puta godišnje povodom nekog međunarodnog dana ili aktuelnog događaja. To je život i stvarnost žena ne samo u Crnoj Gori, već u cijelom svijetu. Ovo nije bitka jednog već oba pola! Nije bitka grupe ili pokreta koji ima za cilj da širi mizandriju – sa čime se često miješa feminizam. Feminizam nije borba za dominacijom. Feminizam je borba za ravnopravnost – a nju ne možemo ostvariti u društvu koje neosnovane tvrdnje i nezadovoljstvo kanališe kroz govor mržnje o drugome. Ako ćemo zaista da govorimo o jednakosti, moramo iskorijeniti sve podjele koje nas razdvajaju. Moramo se boriti za društvo svih – ne zato što smo žene ili muškarci, već zato što smo ljudi. I to ne ljudi koji mogu samo da čitaju prazna slova na papiru neobezbjeđujući im primjenu, dok se u agoniji ne probude i ne preduzmu korake ka rješenju kojem težimo. Svaka majka, ćerka, sestra, žena samo želi da bude shvaćena i saslušana. Kako bismo to postigli neophodno je utemeljiti dva elementa koji ne mogu jedno bez drugoga. Svaki pojedinac po na osob krenuće od sebe sa ciljem da ne čini ono što nanosi bilo kakvu štetu drugome, dok će država obezbijediti mehanizme kontrole i zaštite ukoliko do neželjenog oblika ponašanja dođe. U momentu u kome se etički i pravni principi „slože“ možemo govoriti o zakonski utemeljenom pravilu. Međutim, pored navedenog, složićemo se da je ono što je čovječje ipak na vrhu ljestvice. 

Neću da širim mržnju – zato što sam čovjek. Boriću se za pravdu i jednakost – zato što sam čovjek. Boriću se za ravnopravnost polova – zato što svaka žena i svaki pojedinac u društvu to zaslužuje!