Plagijat: Pitanje integriteta i akademskih vrijednosti

  08 Apr 2024 10:48

  Broj posjetilaca: 85

Piše: Magdalena Ilievska

Plagijat se može definisati kao neovlašćeno prisvajanje tuđeg naučnog, istraživačkog ili umjetničkog rada, bliska imitacija ili objavljivanje misli, ideje ili izraza drugog autora i njihovo predstavljanje kao sopstvenog originalnog djela.

Upotreba riječi plagijat potiče još iz 1. vijeka, odnosno od  latinske reči plagiarius (doslovno prevedena kao razbojnik). Među prvima koji je upotrebljavao ovu riječ bio je rimski pjesnik Marcijal, koji se žalio da mu je drugi pjesnik „oteo stihove“.

Upotrebu ove riječi u engleski jezik je uveo dramski pisac Ben Džonson 1601. godine, a izvorni oblik plagijat uveden je u engleski jezik oko 1620. godine.           

Savremeni koncept plagijata kao kršenje etike i originalnosti pojavio se u Evropi u 18. vijeku, posebno tokom romantizma. Vjekovima prije toga, ne samo da se književnost smatrala javno dostupnim materijalom, već zajedničkom imovinom od koje je svako mogao da pozajmi po svojoj volji. Takođe, motiv za autore i umjetnike zapravo bio da naprave „što je moguće bližu kopiju majstora“, a u kom slučaju se bliža kopija smatrala finijim djelom.

Tako je bilo u književnosti, muzici, slikarstvu i vajarstvu. U nekim slučajevima, ako je pisac izmislio svoje autentično djelo, bio je ukoren zbog pretencioznosti. Ovakvo razmišljanje postoji još od Šekspirovog vremena, kada je bilo uobičajeno više cijeniti sličnost klasičnog djela, a ideju definisati kao „nepotreban izum”. U 18. vijeku nove moralne vrijednosti su vidljivo nametnute u sektorima akademskog života, kada se plagijat smatrao akademskim nepoštenjem i kršenjem etike i podložen je sankcijama koje utiču na karijeru. To se nije toliko odrazilo na umjetnost, koja nije imala otpora u davno uspostavljenoj tradiciji kopiranja kao temeljne prakse stvaralačkog procesa, pa se sa procvatom modernističkog pokreta i postmodernističkih pokreta u 20. vijeku ova praksa još više povećala.

U akademskim institucijama, plagijat studenata, profesora i istraživača se smatra akademskim nepoštenjem ili akademskom prevarom, a počinioci su podložni akademskoj cenzuri, uključujući i uklanjanje iz akademske zajednice. U novinarstvu se plagijat smatra kršenjem novinarske etike, a novinari koji počine takav čin obično se suočavaju sa disciplinskim mjerama u rasponu od suspenzije do prestanka radnog odnosa.

Neki od pojedinaca koji su uhvaćeni u plagiranju u akademskom ili novinarskom kontekstu tvrde da su plagirali nenamjerno tako što nisu naveli odgovarajući izvor.

Plagijat u akademskoj zajednici i novinarstvu ima vjekovnu istoriju, ali je nažalost, razvoj tehnologije, gde se članci pojavljuju kao elektronski tekst, znatno olakšao čin kopiranja tuđeg djela.

Za profesore i istraživače, plagijat je kažnjiv sankcijama u rasponu od suspenzije do prestanka radnog odnosa, uz gubitak kredibiliteta i integriteta. Optužbe za plagijat protiv studenata i profesora obično se sprovode aktima internih disciplinskih komisija za koje su studenti i profesori pristali da budu vezani.  Takođe, pored plagijata, u akademskom svijetu postoji i tzv. samoplagijat koji predstavlja djelo u kojem su  upotrijebljeni identični ili skoro identični djelovi sopstvenog ranijeg djela, pri čemu se ne da se poziva na korišćenje originalnog djela.

Iako je nažalost, čin plagiranja dosta zastupljen u okviru naučnih, istraživačkih i umjetničkih radova, zahvaljujući tehnologiji, raznim alatima, kao i stručnjacima, postoje različiti načini za otkrivanje plagijata, a neki od najčešćih su:

Softverski alati: Postoje razni softverski alati, poput Turnitin, PlagScan i Grammarly, koji mogu analizirati tekst i uporediti ga sa velikim bazama podataka kako bi identifikovali bilo kakve sličnosti sa drugim radovima.

Ručna provjera: Profesori, mentori i urednici mogu ručno provjeriti radove koristeći svoje znanje i iskustvo kako bi identifikovali bilo kakve sumnjive dijelove ili nedostatke u citiranju.

Poređenje sa izvornim radom: Ako postoji sumnja u plagijat, moguće je uporediti sumnjivi rad sa izvornim radom ili radom koji se sumnjiči za plagijat kako bi se utvrdilo postoji li plagiranje.

Analiza stilskih i gramatičkih karakteristika: Plagijat može biti otkriven analizom stilskih i gramatičkih karakteristika rada. Na primjer, ako postoje značajne promjene u stilu pisanja ili gramatičkim obrascima između različitih dijelova teksta, to može ukazivati na plagijat.

Provjera izvora: Provjera izvora citata i navoda može pomoći u otkrivanju plagijata. Ako se izvori ne navode ispravno ili su izmišljeni, to može biti znak plagijata.

Kombinacija ovih metoda obično se koristi kako bi se što pouzdanije utvrdilo postoji li plagijat u nekom djelu. Plagijat predstavlja ozbiljan prekršaj akademskih i profesionalnih standarda, jer krši autorska prava i narušava integritet originalnog rada. Edukacija studenata, istraživača i profesionalaca o etičkom ponašanju i pravilima citiranja ključna je u borbi protiv plagijata. Takođe, institucije i organizacije trebaju imati čvrste politike i procese koji jasno definišu šta se smatra plagijatom i koje su posljedice za prekršitelje.