Ravnopravnost žena u biznisu

  25 Mar 2024 10:00

  Broj posjetilaca: 59

Piše: Vasilisa Ilinčić

Ravnopravnost polova ideal je svakom modernom i zdravom društvu. Jednake šanse i postupanja prema muškarcima i ženama zvijezda su vodilja svakom zdravorazumnom čovjeku. Ipak, neporecivo je da su kroz istoriju žene bile potlačene i obespravljene, a kao takve često i žrtve nasilja. Kako finansijsko nasilje prati gotovo uvijek i većinu drugih oblika nasilničkog ponašanja, jasno je da je ekonomska zavisnost žena bila jedan od glavnih uzroka, ali ujedno i posljedica pravne nejednakosti.

Stereotipno vezivanje žena za kuću, domaćinstvo i slične poslove kao nešto što je za njih “pod obavezno” sve više je otežavalo ženski položaj u društvu. Prema tome, dolaskom kapitalizma diskriminacija ovog tipa preslikala se i na finansijsko poslovanje. Mada je uticajem feminističkih pokreta i konstantnom borbom za bolji položaj žena u većini zemalja postignuta (skoro pa) potpuna zakonska jednakost polova, stvarnost je, kao i uvijek, ostala mnogo kompleksnija od papira i mnogo teža za promijeniti od zakona.

Ustavom je zajemčena ravnopravnost žena i muškaraca i zaista nema nijednog propisa koji bi se ikako mogao protumačiti kao zabrana ženama da se zaposle ili pokrenu privatni biznis. Uz to, na svakom koraku ćemo sresti velike borce za ljudska, a samim tim i ženska prava, kojima su puni riječi, ali prazni na djelima. Pa tako, možda smo postigli ravnopravnost na papiru, ali teorija i praksa su potpuno različite stvari. I muškarci i žene imaju jednako pravo zaposlenja, kako u javnom tako i u privatnom sektoru, a i pravo na pokretanje vlastitog biznisa. To je zagarantovano međunarodnim i domaćim propisima.

Ipak, žene koje apliciraju za posao nerijetko se suočavaju sa raznim neprijatnostima i problemima. Vrlo često su, prilikom intervjua i sličnih razgovora za posao pitane o bračnom statusu, broju i uzrastu djece, planiranju porodice, što je zabranjeno. Nije poznato da je ikad muškaracu porodica predstavljala problem pri traženju posla. Pored potencijalnih poslodavaca, ni društvo ne okoliša u propitivanjima žena o tome kako misle da se ostvare karijerno i da budu majke, dok s druge strane niko ne pomisli da muškarac mora biti samo otac.

Dakle, ovakvi društveni stavovi mnogo više narušavaju ravnopravnost polova nego što je zakoni grade i oni su problem. Ne znači ništa formalno dopuštenje ako će svakodnevno stizati kritike sa raznih adresa. Mada je poslednjih godina broj svršenih studenata, kako osnovnih, tako i master i doktorskih studija primjetno veći kod žena nego kod muškaraca (za osnovne studije razlika 20%, za master i doktorske 30%), ipak je broj zaposlenih žena 46%, a muškaraca 54%. Možda osam procenata u korist muškaraca ne izgleda mnogo, ali ipak, kod akademskog građanstva tako drastične razlike upućuju na problem.

Nije logično da je toliko više školovanih žena, a da ipak budu u manjini kad je broj onih u radnom odnosu u pitanju. Takođe i broj onih koji su u potrazi za poslom veći je kod muškaraca, a analogno tome više je žena koje su potpuno van radne snage.

Što se tiče privatnog biznisa, samo 25% privrednih subjekata je u vlasništvu žena, dok je broj ženskih preduzetnika 32%. Ovo govori o tome da ipak vjerovanja da je žena samo za kuću nisu prevaziđena i da mnogo više treba da bi se postigla ravnopravnost u svim vidovima biznisa.